neki ljudi su kao oblak ... kada odu, sunce pocne da sija
Znam Te Budalo Dok Si Kreten Bio.
(❤‿❤) ✰✰ ◕‿◕
ja poznam takve kao ti.Šarmere neodoljive što sami sebe vole najviše...
Dragim neprijateljima želim srećan prelazak preko minskog polja uz pesmu „učini bar jedan pogrešan korak„
Pričajte o meni svašta, neka vam je bujna mašta… Takva sam i takva ću biti, ni za koga se neću promeniti…
Ne mozes ti biti toliko dobar GLUMAC, koliko ja mogu biti dobar reziser . . . :)))
Penju se Mujo i Haso na 90 sprat u stan i na prvom spratu zastanu. Haso: Zzzzzzzaaaaa... Ajde ti i tvoje mucanje, kasnije ćeš mi reći. Tako Haso opet na 40 spratu kaže Muji mu kaže kasnije. Došli oni do 89 sprata: Zzzzzzzaaaaa... Ajde reci više što je bilo. Zzzzzzzzzaaaaabooraviiiiiiiiiiillliiiiiiiiii smo kkkključ
Zasto mi niko ne veruje kada kazem: " On mi je samo dobar drug?
izvini, oprosti, razumi, shvati! Dozvoli da ti objasnim neke stvari! Iz obzira u obzir ne dolazi u obzir! Kostantno receno: Nedostajes mi posteno! ♥
♥ Krajnje je vreme da "ja" i "ti" predjemo na "MI"
Kupila bih tvoju ljubav ;) ..ali nemam nista sitno ^^ ♥
.Ti nisi kao drugi, ti imas ono nesto...Zaljubljena nisam, sve ovo radim svesno...;)
♥ ...ImatiMENE za DevojkU znaci imati: ◘Fantastican Ukus◘ ♥ ◘Celicne Zivce◘ ♥ ◘Viisok Prag Tolerancije◘ ♥ ◘Stav Klosara◘ ♥ ◘Manire Dzentlmena◘ ♥ ◘Srce, Oci i Telo samo za Mene◘ i znas sta je najlepse odsvega?! ► Medju Milion Njih, JEDINO TI ME •ZASLUZUJES•!! ƸӜƷ♥
danas necu plakati,suze nisu lijek,ali pamti ove rijeci VOLJET CU TE ZAUVIJEK! Danas lazem sebe dobro mi je bez tebe ali srce tajnu krije nikad gore bilo nije <\3 :'((.
<< ti si lijepa , ja sam LJEPŠA...ti si luda, ja sam LUĐA...dobro igraš, ja još BOLJE...zato NE DIRAJ MALA ONO ŠTO JE MOJE !! ><
✰ ❤◕‿◕❤ ✰ Shta ochekujesh,da pred tobom na kolenima padam !??! Shta mislsih da cu tebi vechno da se nadam ?!!? Mislish da moje srce josh za tobom lupa ?!!? ~OPROSTI~.....■■■►::NAIVNA SAM::=::ALI NE I GLUPA!:: ◄■■■ ✰ ❤◕‿◕❤ ✰
S̶c̶h̶o̶o̶l . Facebook √
Ooo ko se to posramio..-kad me je video...!?Ko je poGled spustio..i bez reči prošao!?..Šta je ...Stigla te je moja SUdbina...neka Dosta sam i ja plakala...sve tvoje prevare..i ..LAŽi.. došlo --VREME- da NAPLATI...SVE se dušo moja VRATI... JA sad Volim....a ti PATI...!!! ♥
❤ ★Svidjas..mi se svidjas✩...►►►TO ne mOgu kriti◄◄◄..✖TakvOm decku✖...✩Drugarica ne mOgu biti...★ ❤
Hocu da znas** :::VISE MI NE TREBAS::: •●◕ •●◕ **Uzmi svoj lek** :::NARUCI DZEK::: •●◕ •●◕ **Znam da ces** :::PIJAN SHVATITI TEK::: •●◕ •●◕ **Volela te JESAM** :::I BAS ZATO DACU TE::: •●◕ •●◕ **Na dnu sam te nasla** :::TAMO OPET VRACAM TE::: •●.........◕ •●◕ **Eto, kako sve** :::ZA JEDNU NOC SE OKRENE::: •●◕ •●◕ **Bio si moj zivot** :::SAD SI MRTAV ZA MENE::: •●◕ •●◕ milica ^^
.... Dodirni me sasvim slucajno,poljubi me filmski nestvarno..... I najlepse kad je prestani.... Okreni se i nestani ..... ♥ ..
-------------------------------------------------------
Samo s jednim pogledom obaram te s nogu, ti od mene bolje ne mozes ali ja od tebe mogu.....
-------------------------------------------------------
Ako se ikad sretnemo,ti prodji,prodji ko da se neznamo jedino tako mozes mi pomoci,da te prebolim nekako...
-------------------------------------------------------
U tvoju korist, na moju stetu... Jos uvek te volim ~ naaajvishe na svetu!!
-------------------------------------------------------
Pitas gde je ona ljubav nestala? Ma nije ni bilo je,pored tebe sam da zivim prestala i bol i smeh,sve isto je..
-------------------------------------------------------
owo su Ljubawniii...
owo su smeshnii..
-------------------------------------------------------
VoLiM YoUr eYeS , ZaTo sTo sU VeRy nIcE , MaLcIcE LoOk aT Me , pOsLe tOgA DoNT FoRgEt mE ... SrCe mI TiK-TaK FoR YoU , ZaTo sTo i lOvE YoU
-------------------------------------------------------
KORISTIM PUDER, crtam oci, OD LJUBOMORE CE, DUSO, BUBULJICA DA TI ISKOCI! Sjaj na usne, SIJAM SVA, nisam ti ja kriva sto si nakaza! ;)
--------------------------------------------------------
Laze ko kaze da su svi muskarci isti-SVAKI JE GORI OD GOREG...:)
--------------------------------------------------------
Izvini jel ti cura golman pa da te brani ......?? :)))))
-------------------------------------------------------
Prodajem status...Ne komentarisan...Bez lajkova....Godiste 2010....Pa ako hoce da ga ko kupi po povoljnoj ceni....:D
--------------------------------------------------------
█
--------------------------------------------------------
Sta radis veceras?? ne znam..verovatno cu se obesim...xD
ponedjeljak, 12. srpnja 2010.
AJME :'(
Bila je jednom,ona..
Cura sjetnih očiju i tužnog osmjeha.
Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu,tražila je svoje mjesto pod suncem.
Tražila je ljubav koja će je grijati,koja će joj pomoći da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi.
Nekog s kim će podjeliti sve ono što krije unutar sebe.
Nekog kome će moći pokloniti svu svoju ljubav.
Nrkog kome će moći vjerovati,ko će je nasmijati i razumjeti te momente.
Kad su joj oči bile zamišljene i tužne, a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega.
Prolazile su godine a ona je i dalje bila sama.
Odustala je tražiti tu ljubav za koju je željela dati sve i koju je željela da vječno traje.
Govorila je da takvo nešto jednostavno ne postoji.
I onda,jednog dana,neočekivano u njen život pojavio se on.
Osoba koja je bila tako drugačija od toga što je ona zamišljala i željela.
Isto kako je neočekivano ušao u njen život,
tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve,
da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata.
Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.
Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica.
Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona može biti tako sretna, tako ludo voljena.
Mnogi nisu razumjeli šta je ona vidjela u njemu, zašto baš on pored toliko drugih, "boljih" od njega.
Ona se samo smješkala i odlučno odgovarala da joj on daje ono što je oduvijek sanjala.
Samo on i niko drugi.
Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili sretniji.
Ni njegova, a ni njena okolina to nije shvaćala.
Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok,
kako prave grešku zbog koje će oboje na kraju kajati.
Jednostavno, nisu jedno za drugo.
No, ona nije htjela da čuje ništa.
Borila se protiv tih predrasuda,
nije željela da joj niko kvari tu sreću koju je nakon tolikih godina napokon našla.
Bila je uvjerena da ćee to trajati do kraja života.
Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima,
nečemu što niko drugi nije razumio.
Satima razgovarati, a da ne postanu umorni od "filozofiranja".
I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo "voliš li me?"
I odgovor: "pa znaš..."
"Ne, ne znam. Reci."
I onda promjene temu.
Nekako su oboje u dubini duše bili djeca.
I koliko god su željeli da riječima pokazu osjećaje, nije im uspjevalo.
Tek ponekad, dok su u tami noći, kad im se lica ne vide, šapne jedno od njih:
"Volim te. Jako. Previše"
Tišina. Oboje slušaju odzvuk tih riječi.
Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uživali su svakim danom sve više jedno u drugom.
Planirali su zajedničku budućnost. On je često govorio o djeci. Djeca su život. Kruna ljubavi.
I budućnost. Želio je da ima bar troje. Ona se na to smješkala i zamisljala kako bi to bilo.
Te male slatke bebice, sa predivnim očima njihovog oca.
Jednog dana su se dogovorili da idu u kino.
Ona se spremala i radovala susretu s njim.
I odjednom joj se zacrnilo pred očima.
Probudila se na podu spavaće sobe.
Nije joj bilo jasno šta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti.
Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla.
Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze.
Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci.
Ali, kako to da mu objasni?
Zbog čega odjednom ne želi da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu?
Nije željela da ga uznemirava, da se brine bez razloga.
To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana.
Sama sebe je uvjeravala da nije ništa strašno.
Skupila je svu snagu što je imala, obukla se i tad je došao on.
"Izgledas nekako čudno. Blijeda si." rekao je odmah s vrata.
"Hvala na komplimentu. Imaš odličan fazon" namigla je ona i prebacila sve na šalu.
"Osjećam se izvrsno. Radujem se našem izlasku."
U sebi je pomislila da više sebe uvjerava u to.
I da se nada da će moći izdrzati tu večer, a da on ništa ne primjeti.
Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati.
Navečer, kad se vratila kuci, jedva je dočekala da legne u krevet.
On je predložio da uđe i popiju jos nešto skupa.
Prvi put odkad je znala za njega poželjela je da ide kući, da je ostavi samu.
Odlucila je da ide doktoru. Više nije išlo tako.
Željela je da sazna šta joj se to događa, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava.
Trudila se da se sve to tajno obavi, da on ništa ne primjeti.
Ali, on ju je poznavao bolje nego što je mislila.
Već nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati.
Jednostavno, stiže za pola sata kod nje, mora je vidjeti.
Ona nije slutila o čemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nešto.
"O kome se radi?" upitao je skoro sa vrata.
"Ne znam o čemu govoris" odgovori mu ona iznenađeno.
"Već danima ne želiš da izađeš sa mnom.
Stalno si kući, kazes nemaš vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu.
Jesi upoznala nekog novog ili ga ja već poznajem?"
Njeni obrazi se zarumeniše od ljutnje.
Šta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.
"Nisi u pravu. Boli me što tako razmišljaš.
Mislila sam da me poznaješ i da mi vjeruješ. Očito sam pogriješila" odogovorila mu je ljutito.
U očima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao.
Bio je uvjeren da mu nešto krije, i da to ima veze s nekim mušarcem.
"Da, poznajem te i očekivao sam da ces biti iskrena prema meni.
Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot uđe neka druga osoba.
Zašto mi to činiš?"
"Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odeš prije nego što se kaže nešto zbog čega ćemo se oboje kajati."
"Za to je već kasno. Kajem se što sam ti toliko vjerovao.
Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno šta se dešava." umorno se okrenuo i pošao da iziđe.
"Žao mi je, ne mogu. Želim samo da znaš da te neizmjerno volim"
povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.
Dva dana su prošla, on se nije javljao. Ona nije znala šta da mu kaže, šta da učini.
Pustila je da vrijeme teče i da mu se javi kad bude znala šta joj je.
I onda je došao taj nemilosrdni dan....
Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna.
Opet je bila previše iscrepljena da bi mogla ići na posao.
"Dobro jutro. Govorim li sa ....? začula je muški glas.
"Da, ja sam. Ko je to?"
"Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vaše rezultate.
Mislim da bi bilo bolje da dođete u bolnicu da razgovaramo."
Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora.
Vidjela mu je po izrazu lica, da nešto nije u redu.
"I? O čemu se radi? Sigurno sam preumorna." počela je nesigurno
"Poštovana gospođo, nažalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogućnosti lječenja. Nemamo sve što je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.
Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor čega? Nije bila svjesna da plače.
"Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas.
Da li imate mogucnost da odete negdje vani na lječenje?"
"Doktore, o čemu se radi? Tumor gdje, kako?" nevezano je pitala.
"Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne možemo ovdje operirati.
Jednostavno, nemamo te mogućnosti. Žao mi je." tužno je odgovorio.
Bilo mu je jako teško posmatrati tu mladu osobu,
osobu koja je tek na početku svog života, a tako blizu kraja.
Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj može da dođe za sedmicu dana,
isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti šta će i kako.
"Doktore, pa nije valjda nešto loše, kad moram doći?" u momentu je bila budna.
"Mislim da je bolje da dođete ovamo i da razgovaramo.
Možete li biti za sat vremena ovdje?" upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje.
Pokušao joj je objasniti šta se trenutno događa u njenom tijelu.
Da može možda negdje da se operira, ali da je ishod i tad neizvjestan.
Ako i preživi, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slušala sa nevjericom. Onda je skočila i rekla:
"Oprostite, moram ići. Moram biti sama. Pokušati da razmišljam....."
Već je počela otvarati vrata. On joj doviknu:
"Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dođete.
Moram znati šta ste odlucili. Zelim Vam pomoći."
Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otišla.
Šetala je bez cilja po gradu, pokušavala da shvati šta se desilo.
Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da učini.
I onda je odlucila. Nazvat će tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoći.
Dugo se nisučculi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno će joj pomoći. I tako je i bilo.
Čuli su se i on joj je rekao da će joj organizirati sve za put u Ameriku.
Kad bude tamo, riješit će ostalo.
Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu.
Ali šta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol.
U glavi joj se vrtilo stotinu stvari, slike iz sretnih dana koje su joj prolazile pred očima.
Sjetila se njegove želje za velikom porodicom.
Znala je da je neizvjesno da će ona ikad moći da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila šta ce učiniti.
Digla je slušalicu i okrenula njegov broj.
Nije bila spremna na to da će se on odmah javiti.
"Zdravo, ja sam. (počela je nesigurno.)
Moram ti nesto reći.
I mislim da je bolje da ti to odmah kažem.
Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nešto krijem od tebe. (nije znala kako da nastavi.)
On je samo šutio i čekao da ona kaže šta ima.
Razmišljala sam ovih dana i shvatila da sam još mlada da se tako ozbiljno vežem.
Jednostavno, vidjela sam da želim još da živim, da putujem, da upoznam druge ljude i da užvam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se više ne vidimo.
Žao mi je prošaputala je na kraju i prije nego što je on uspio nešto reći spustila je slušalicu.
Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao.
Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je čitava vječnost prošla prije nego što je utihnuo.
Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima.
Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati.
Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze.
Poželjela je da umre, da je više nema.
Osjećala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo.
Ali, znala je da je tako bolje. Ne želi da on pati i tuguje za njom.
Mislila je da će je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu,
kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi.
Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje.
A suze nisu prestajale ići niz lice.
Dok je čekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuće.
Jednostavno, plašila se tog susreta s njim. Plašila se da će pokleknuti,
da neće moći podnijeti taj optužujući pogled iz njegovih očiju.
On je uporno pokušavao da je dobije, i na kraju odustao.
Njeni roditelji mu nisu smjeli ništa reći.
Bojeći se toga da će tako rano izgubiti svoju mladu kćerku nisu željeli ni jednu želju da joj odbiju.
Napokon je došao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogoršavalo.
To malo lijekova što je mogla nabaviti u gradu više joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koračala kroz grad.
Cijelo vrijeme se pitala da li će joj se pruziti ta šansa da jos jednom prođe tim prelijepim gradom.
Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.
Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafića ugledala ga je kroz prozor.
Pričao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produžila dalje.
Roditelji su je ispratili na aerodrom.
Majka je neutješno plakala, ocu su oči su bile pune suza i nije mogao ni riječ progovoriti.
Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to možda zadnji put da je vide.
Molim vas ne plačite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri doktori.
Pokušavala je da ih utješi i osjecala da je snaga sve više izdaje.
Bojala se da će se srušiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.
"Mama, ako neko bude pitao za mene.. (počela je i nije znala kako da nastavi.)
"Molim te, ne govori mu ništa. Reci da sam na odmoru, da želim malo da vidim svijet. Molim te."
Nije izdržala, počela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe.
Vidjela je koliko je teško roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo šutio,
nije mogao ni riječi da progovori.
Onda, kao spas u zadnji momenat čula je zadnji poziv za svoj avion. Više nije bilo povratka.
Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prošaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.
"Milo moje dijete čuvaj se molim te. I ako Bog da, vratit ćeš se ti nama živa i zdrava nazad.
(glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao više, okrenuo se skršenih ramena i plakao.)
"Volim vas. (rekla je jos jednom, okrenula se i otišla.)
U avionu joj je bilo jako loše. Rekla je jednoj curi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.
"Nije ništa strašno, ne brinite. (pokusala se osmijehnuti.)
Pitala se šta bi se desilo da joj pozlije, još gore, šta da umre tu? huh.
Ne, ja želim da živim. Vrijedi se boriti. Ko zna, možda, ako ozdravim, možda me primi nazad, možda shvati. Nije osjetila da joj suze idu niz lice.
Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu.
Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji.
Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obećavali ništa dobro. Ali ipak, mala nada je postojala.
Za nepunu sedmicu dana su je operirali. Nije se probudila poslije operacije.
Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li će se ikada više probuditi.
Njen stric i strina su je svakodnevno posjećivali. Pričali su s njom i nadali se da ih čuje.
Ali, ništa se nije dešavalo.
Prolazile su sedmice, a ona se nije budila.
Troškovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati.
Ali, na isključenje tih mašina što su je držali na životu još nije pomišljao. Nije to mogao učiniti. Organizirao je da njeni roditelji dođu na mjesec dana tamo,
da bi je posjetili i da zajedno odluče kako i šta dalje.
Majka i otac su po čitav dan bili kod nje i pričali s njom. Puštali njenu omiljenu muziku.
Ali, nikakvih promjena nije bilo.
Doktor im je rekao da su šanse da se probudi i živi normalno spale na minimalu. Šta da rade?
Kako da odluče? Nisu mogli pustiti da se mašine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo.
I onda, nakon 7 nedjelja čekanja i nadanja desilo se čudo! Probudila se. Uzas!!!!
Nije se ničeg sjećala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko!
Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kćerka im se vratila.
Počeo je najteži dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kući.
Ona je morala ostati još minimalno pola godine. Osjećala se užasno.
Ta nepoznata lica oko nje su je gušila.
Nije znala kako da probudi svoja osjećanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav.
Bila je kao malo dijete. Ništa nije znala.
Išla je na razne terapije. Polako je počinjala da govori.
Na početku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je.
A sjećanje na sve što se desilo prije operacije visš nije bilo tu.
Nakon godinu dana užasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je.
Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve više.
Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao da nađe posao.
Odlučili su da ostane još tu, dok ne bude skroz "stara". Njeni roditelji su opet došli.
Donijeli su joj mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoći da počme da se sjeća.
Ali, ni to nije pomagalo.
Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu,
primjetila je da je na vecini slika sretna i nasmijana u drustvu jednog prelijepog muškarca.
"Ko je ovo?" upitala je svoju mamu. Ova ju je tužno pogledala i rekla:
"To je tvoj bivši momak. Jako ste se voljeli."
"Bivši? Zašto? Šta se desilo?"
Onda joj je njena mama ispričala šta se desavalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije.
Bila je jako tužna, ali nije ništa osjećala prema njemu.
Čisto iz radoznalosti je upitala da li znaju šta se s njim desilo.
"Dolazio je kod nas par puta. Tražio je tvoju adresu, broj telefona, bilo šta.
Ti si nam naredila da mu ne smijemo ništa reći. Nisi željela da pati zbog tebe.
Mislila si, ako se naljuti i misli ružno o tebi, da će te brze zaboraviti i poći svojim putem."
"I? Jesam li bila u pravu?"
"Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku.
Oženio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo." tužno joj je odgovorila mama.
Mrzila je sebe. Zašto se ničega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjećaje,
koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti.
Ipak, na neki način je osjetila bol zbog te ljubavi i svega što se desilo.
Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se više nije pojavio. Pričala je normalno. Ali je još uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muškarca. Odlučila je da se prvi put od operacije vrati kuci. Makar na kratko.
I dođe napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad neće desiti. Šetala je prelijepim gradom.
Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju prošlost.
Nadala se da će ovdje naći odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrtila po glavi.
Duboko je udisala prelijepi miris proljeća. Jedinstven. Tako je osjećala,
ali se nimalo nije sjećala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila "ona".
I dok je šetala s mamom i ona joj objašnjavala gdje su, čula je da neko zove njeno ime.
Iznenađeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muškarca
kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana.
Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brže kuca. Ništa joj nije bilo jasno. I
tad je shvatila da je taj muškarac zovnuo tu malu slatku curicu, a ne nju.
Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplašeni, iznenađeni pogled u očima.
"Mama, poznaješ li ovog muškarca?" upitala je.
"Da..." promucala je ona i nastavila "zar se ne sjećaš fotografija iz tvog albuma?
To je tvoj bivši momak."
Znala je da ne smije kvariti njegovu sreću. Ona je bila prošlost. Ali, da li je zaista tako?
Zašto je svojoj kćerki dao baš njeno ime?
Upalila je radio i sjela za stol. To što je osjećala se ne može opisati riječima. Na radiju je začula pjesmu:
Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja nježnost meni znači sve
Ona vodi kad je najteže
Sjećanja i snove moram sačuvati,
Ja znam još te želim ali to ne znaš ti
Ova priča će se pamtiti
Probudit ćemo šapat vječnosti
Vjetrovi života su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili
I još uvijek živim za najljepši dan
Opet te ljubim, osjećam, kao nekada
I još uvijek živim za najljepši san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja...
Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najčešće su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne.
Jasno joj je bilo, zbog čega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muškarca.
Iako joj je sjećanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena
i samo cekala momenat da ponovo izbije na površinu.
I sad kad joj se to desilo nije znala šta da učini.
Najbolje je da opet ode. Ne može ostati u tom gradu gdje će ga stalno sretati.
Mora ga pokušati preboljeti, početi novi život, tražiti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguće. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbriše, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguće. Otić će iz ovog grada. Ponijet će uspomene i ljubav prema njemu.
Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da učini sve moguce da ga ne povrijedi.
Znala je da on ne misli tako o njoj. U želji da ga zaštiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora živjeti s tim.
Nije primjetila kako vrijeme odmiče. Već se počelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplašeno je ustala, nije nikog očekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna.
Da li je to on?
Polako je krenula prema vratima i provirila kroz špijunku.
Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu.
"Ko je?" upitala je.
"Ja sam, Suzana. Otvori vrata već jednom!" začula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.
Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.
"Suzana! Kako mi je drago da te vidim!" uzviknula je.
"Ah da?" ironično je rekla Suzana. U očima joj je vidjela radost da je vidi.
"Tu tvoju dragost pokazuješ na vrlo neobičan način. Mogu li ući?"
"Naravno, oprosti" sklonila se i pustila je da uđe.
"Vjerovatno imaš milijun pitanja za mene."
"Hahaha dobra si. Milijun pitanja....
Za početak bih ti postavila samo jedno:
Kako si mogla nestati bez riječi i ovolike godine se ne javljati?" prijekorno je upitala.
"To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znaš da sam opet tu?"
"Rekao mi je neko kome si srce slomila." značajno ju je pogledala. "Kako si to mogla učiniti?"
Suzana, nekad se u životu dese nepredvidljive stvari.
Ako imaš vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispričam."
Sjele su, i ona je počela svoju priču.
Suzani su se na licu ocrtavali svi osjećaji dok je slušala šta je njena najbolja prijateljica doživjela.
Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu.
Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prošaputala:
"Tako mi je žao. Zašto mi nisi ništa rekla? Zašto mi tvoji roditelji nisu ni jednu riječ o tome rekli?
Išla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pričali da si na putu, da se provodiš....
Nemaš pojma kako sam bila ljuta, razočarana.
I danas sam došla samo da ti kažem da nisi nikakav čovjek, da si me neizmjerno razočala.
Oprosti mi što sam tako mislila o tebi."
"Ne moras se ništa izvinjavati. Razumijem te." odgovorila je s osmjehom. "Tako je dobro što si tu.
Nisam ni znala koliko mi nedostaješ."
"I? Kako se sad osjećaš? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nešto drugo?"
"Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se neće ponoviti.
Ne bih imala snage više."
Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu."
"Ne znam Suzana. Tek sam došla i odmah sam srela njega. Još uvijek ga volim.
Toliko, da mi ta ljubav stvara fizičku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa ženom.
Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!" oči joj se opet napuniše suzama.
"Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je užasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi.
A ja mu nisam ništa znala reći. I onda je upoznao nju.
Mislim da je oženio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio očajnicki pokušaj.
Ali, ima tu još nešto što sigurno ne znaš."
"O čemu se radi?"
"Ja ga naravno ne srećem više često kao prije.
I ovo što ću ti reći nisam čula od njega, prema tome ne garantiram da je tako.
Ali čujem da nije sretan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona priča da mu je u životu druga,
da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga još uvijek u njegovom srcu.
" pažljivo je izgovorila ne ispuštajuci je iz vida.
"Oh ne! Tako mi je žao! To je još veći razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kćerkicu. Prelijepa je.
Ne želim da to dijete pati zbog mene."
"Ne znam šta da ti odgovorim. To moraš odlučiti sama. Da li ćeš pričati s njim?
Da li ćeš mu reći zbog čega si tako iznenada nestala?"
"Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokušati da zavoli svoju zenu.
A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska."
"Ja moram ići sad. Dogovorila sam se s nekima da iziđemo veceras.
Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!"
Nasmijesila se Suzani i rekla:" Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspoloženju da ludujem s vama večeras. Drugi put, ok?"
"Nema problema. Doći ću sutra do tebe opet.
Ne, bolje, hajde da se nađemo u našem starom kafiću na kafi! Oko pola 1, važi?"
"Dobro, doci cu. Obećavam."
Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otišla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.
Sa Suzanom se fantasticno provodila.
Uživala je u njenom drustvu i s osmjehom pozdravljala staro društvo koje se iznenađeno raspitivalo gdje je tako naglo nestala i zašto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogucnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anekdoti što joj je Suzana ispričala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.
"Moram na brzinu u wc." reče Suzana i ustade
Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana ježzeljela da taj njihov prvi susret prođe bez nekih svjedoka u blizini.
Nesigurno je pogledala u njega.
"Zdravo" rekao je
"Zdravo" odgovori ona.
Nije znala kako da nastavi, šta da kaze. I on je šutio.
Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.
"Mogu li sjesti kod tebe?" upitao je i stavio ruku na stolicu.
"Da, naravno. Oprosti."
"Kad si se vratila?" upitao je.
"Jučer. Još se uopće nisam navikla da sam tu."
"Lijepo je vidjeti te opet."
Ona se samo nasmiješila.
Nije znala šta da odgovori na ovo.
Onda se sjetila njegove prelijepe curice.
"Kćerkica ti je prekrasna." nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.
"Da, predivna je. Oduvijek samžzelio da ti budeš mama moje djece." tužno je rekao.
"Molim te, ne govori o tome. To je prošlost."
"Reci mi samo jedno. Zašto si tako naglo nestala? Šta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakše,
kad bih to mogao razumjeti."
"U životu se dese takve stvari. Nešto nenadano, neočekivano. Morala sam.
I o tome ne treba više pričati. Što je bilo, bilo je.
"Oči su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.
"Ne! Mi moramo o tome pričati. Ja moram napokon znati šta se desilo!
Ne mogu više živjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nešto krijes!" iz njega je sva tuga izišla na vidjelo.
Nije mogao drugacije, jako je zagrlio. U tom momentu je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Željela je da to ostane vjecno tako. Ali onda je opet razum izbio na površinu.
Nježno ga je gurnula od sebe.
"Ne cini to, molim te. Moraš dalje živjeti svoj život. Mi smo prošlost." borila se sama protiv sebe.
"Ali, ti me još voliš! Vidim to na tebi. Pričaj sa mnom."
"Ne, tu se nema više šta reći. Oprosti, moram ići." Ustala je i uzela svoju torbu.
U tom momentu se pojavila Suzana.
"Ja idem. Vidimo se." Rekla je u prolazu i napustila kafić. Uputila se svojoj kući.
Usput je razmisljala o toj užasnoj nesreći koja se desila i njoj i njemu.
Bila je beskrajno tuzna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to učinila.
Dan je prošao jako brzo. Nije ni primjetila da se već smrklo.
A roditeljima je rekla, da će ih posjetiti danas! Nije željela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi.
"Šta mogu, idem k njima." Pomislila je u sebi i počela se oblačiti.
Prošlo je par dana.Ona je posjećivala svoje roditelje, rodbinu i uživala u društvu svojih prijatelja.
Njega više nije sretala.
Dosta je vremena provela u razmišljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj neće biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjećala.
A bila je najvise tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da budućnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogućnosti, nego otići i pustiti ga da živi svoj život.
Dan prije nego što će otputovati nazad za Ameriku je došla Suzana da se oproste.
Pokusavala se šaliti s njom, ali bilo im je obadvjema teško da se opet rastanu.
To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prošle u njenoj borbi za zivot.
"Da li ćeš se još s nekim pozdraviti?" značajno ju je upitala Suzana.
"Osim mojih roditelja, već sam se pozdravila sa svima." odgovorila je ona, ignorirajući Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije.
"Dobro ti znas šta ja mislim.
Zato mi odgovori:
Mislis li opet nestati kao prošli put, ili ćeš mu barem poželjeti sve najbolje prije nego što odeš?"
"Ne. Nećemo se više vidjeti. Bar ne planirano. Ne želim to." Odlučno je odgovorila.
"Žao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ići. Obećaj mi da ćeš mi se javiti kad odeš tamo. Nemoj opet da nestaneš." Jako ju je zagrlila.
"Naravno. Obecavam. Ti si i uvijek ces biti moja najbolja prijateljica."
Suzana je izišla a ona se vratila da završi još zadnje pripreme za put.
Posmatrala je sitnice po kući koje su joj bile jako drage i odlučivala šta će ponijeti sa sobom.
Ovaj put je išla sa znanjem da će tamo ostati, da će tamo graditi svoju budućnost.
Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.
Već je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prišla je i bez razmišljanja otvorila.
Pred vratima je bio on. Iznenađeno je gledala u njega i nije znala kako da reagira.
"Zdravo." Rekao je. "Čuo sam da sutra odlaziš."
"Da." Samo je odgovorila.
"Mogu li ući, ili ćemo pričati ovako na vratima?"
"Zašto?"
"Šta zašto?" pravio se da je ne razumije.
"Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam više šta da ti kazem."
"Ali ja tebi. Želim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ćeš mi to dopustiti"
Ona se bez riječi sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greška.
Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tišinu, rekao je:
"Ovdje je sve kao prije. Osjećam se kao da sam jučer bio zadnji put kod tebe"
"Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znaš i sam jako dobro."
Sjela je i čekala da on kaze šta želi. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neprijatno i to je vidio.
"Nije valjda da se plašiš? Neću ti ništa." Pokušao je da se našali.
"Ne plašim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene.
Još uvijek mi nisi rekao šta želiš." Mislila je ako bude neljubazna da će on brze otići.
"Šta želim?. Želim da mi napokon kažeš istinu.
Želim da se ove godine izbrišu, da smo opet ono što smo nekad bili.
Da se ovo sve nije nikad desilo. To želim!"
"Dobro znaš da je to nemoguće. Zašto otežavaš ovu situaciju? Zašto ne odeš svojoj kuci,
ženi koja te čeka i tvojoj prelijepoj kćerkici? Zašto si došao ovamo? Znaš da to nisi trebao učiniti!"
"Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim više nego što sam ikoga volio. I znam da ti još uvijek voliš mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otišla.
Da se ne prestajem pitati šta se desilo, zbog čega si nestala." Oči su mu se napunile suzama.
Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugačije, zagrlila ga je i zaboravila na sve što je do tad bilo. Željela je da ga utješi, da ne gleda tu bol u njegovim očima. Nježno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlio je i ljubio da da je od tih osjećaja počela drhtati. Nije mogla da misli, osjećala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga toliko voli i da sve ostalo nije bitno.
Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o čemu razmisljala, samo da je on sad tu i da je drži u naručju.
Bilo im je krasno. Nezaboravno.
Oko ponoći su ležali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlučila je da mu kaže istinu.
Da mu kaže da ga nikad nije željela povrijediti. Da ga voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti.
On je s nevjericom slusao priču o proteklih par godina. Nije ni primjćcivao kako je jako grli,
kao da želi da je zaštiti od svog bola kroz koji je prošla. Plakao je s njom.
"Oh Bože. Zašto mi to nisi rekla? Zašto si željela da kroz sve prođes sama.
A ja budala, proklinjao sam te zbog toga što si mi ucinila, dok si se ti u to vrijeme borila da preživiš!
Oh Boze....."
Smiri se, molim te." i ona je plakala. "Nisi mogao ništa izmjeniti.
Nisam znala da li cu preživjeti i željela sam da me zaboraviš da ne bi patio za mnom."
"Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokušavao da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino što me je svaki dan mučilo je zašto si to učinila.
Zašto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?"
"Oni nisu smjeli, obećali su mi da neće reći. A Suzana nije znala.
Nisam joj ništa rekla bas zbog toga jer sam se plašila da će ti na kraju popustiti i ispričati sve.
A to nisam željela."
I šta sad? upitala se u sebi. Ne može ga rastaviti od te kćerkice.
Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove žene i djeteta.
"Pocet ćemo iz početka. Sve ce biti dobro. Ja cu razgovarati s ženom, sve ću srediti."
"Ne! Ne čini to još. Moramo razmisliti." pokušala je da ga ubijedi.
"Tu se nema šta razmišljati. Ja pripadam tebi i ti pripadaš meni."
Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtežom odlukom u svom životu
Da. Tu noć ga je uspjela nagovoriti da se vrati kući, i da ženi još ništa ne govori.
Predložila mu je da dođe sutra i da još jednom razgovaraju o tome.
Čim je on izišao iz stana, počela je pakovati svoje stvari.
Sreća da on nije znao, da njen avion polijeće tako rano ujutro.
Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je već u 6 sati izisla iz stana. Roditelji su je odpratili na aerodrom. I njima je još jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je.
Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazlozila je.
I tako je, teška srca sjela u avion i odletjela negdje daleko.
Prolazilo je vrijeme. U Bosni je počeo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom.
Odmah na početku rata, njeni roditelji su napustili grad i došli k njoj.
Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska također otisao iz grada.
Sa svojom ženom i kćerkom.
Ona je pokušavala da ga zaboravi. Na momente joj se činilo da joj se to i desilo.
Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlučila da se uda.
Neposredno poslije toga postala je i sama majka.
Ali još za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muž drag,
ali da svog momka iz mladosti još nije zaboravila.
Sedam godina nakon njihovog zadnjeg viđenja našla je kartu u pošti.
Pisalo je samo: "Još uvijek te volim." I ništa više! Ali, nešto drugo nije ni bilo potrebno.
Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala više ništa.
Par dana kasnije zazvonio je telefon.
Javila se i čula kako s druge strane žice jedan tako poznat i drag glas reče:
"Kako je dobro čuti tvoj glas"
Tišina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice.
"Da li si još tu?" upitao je.
"Da." prošaputala je. "Kako si me našao?"
"Suzana.Sreo sam je na moru, pričali smo dugo i onda sam je uvjerio da mi da tvoju adresu.
Rekao sam joj, ako zna šta je ljubav, ako si joj ikad ista značila, dat će mi je. I to je učinila."
Nije znala šta da odgovori na to. On je nastavio:
"Jesi li svjesna kroz šta sam prolazio? Tražio sam te preko prijatelja i poznanika,
čak sam i internacionalni crveni krst molio za pomoć. Ni internet mi nije pomogao.
Ona i dalje nije mogla riječi izustiti. Onda je upitala:
"Kako si? Gdje si sad?"
Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina....A opet tako blizu....
"Kako ti je zena?
"Mi smo neposredno poslije tebe napustili Banjaluku. Otišli smo za Hrvatsku.
I par mjeseci poslije toga se razveli.
Nadao sam se, da ću te naći, ali to mi do sad nije uspjelo.
Sve što sam ikad u životu želio je, da budemo skupa."
"To je nemoguce. Za to je kasno." prozborila je.
Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne više.
Ispričala mu je ono što je i sam znao.
Da se udala, da je majka i da ni pokoju cjenu ne može da sve to izbriše i bude s njim.
Bez obzira koliko bi ih to oboje usrećilo.
Bilo bi previše ljudi koji bi zbog njihove sreće patili.
Na kraju mu je rekla:
"Nemas pojma šta mi znači što sam ti čula glas.
Užasno me boli što više nikad nećemo biti skupa. I nikada se nećemo vidjeti. Uvijek ću te voljeti,
ali to je sve što ti mogu dati. Mene, moje tijelo, više ne mozes imati.
Ali imaš nešto što niko drugi prije i poslije tebe nije imao: moju ljubav."
Ne čekajuci njegov odgovor spustila je slušalicu. Od tada je prošlo par godina. Nisu se više čuli.
Nije je više kontaktirao. Ali uvijek kad čuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice.
I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu poručuje: TEBI LJUBAVI
Dal pomisliš na mene
Kad hladna kiša pada
Ma gdje mi živiš sada
Dal noćas imaš sna
Razdvojio nas život
Na dvije strane svijeta
Od vječitoga ljeta
Do hladnog sjevera
Al isto nam je nebo
Što noćas snama plače
Isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama
Jer ljubav kao naša
Je ljubav vječita
Dal pomisliš na mene
Kad nekog drugog ljubiš
Dal moje ime skvisne sa tvojih usana
Razdvojio nas život
I neznam gdje si sada
Al nema noći,dana da ne mislim na nas
Al isto nam je nebo
Sto noćas s nama plače
I isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama jer ljubav kao naša je ljubav vječita.
Cura sjetnih očiju i tužnog osmjeha.
Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu,tražila je svoje mjesto pod suncem.
Tražila je ljubav koja će je grijati,koja će joj pomoći da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi.
Nekog s kim će podjeliti sve ono što krije unutar sebe.
Nekog kome će moći pokloniti svu svoju ljubav.
Nrkog kome će moći vjerovati,ko će je nasmijati i razumjeti te momente.
Kad su joj oči bile zamišljene i tužne, a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega.
Prolazile su godine a ona je i dalje bila sama.
Odustala je tražiti tu ljubav za koju je željela dati sve i koju je željela da vječno traje.
Govorila je da takvo nešto jednostavno ne postoji.
I onda,jednog dana,neočekivano u njen život pojavio se on.
Osoba koja je bila tako drugačija od toga što je ona zamišljala i željela.
Isto kako je neočekivano ušao u njen život,
tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve,
da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata.
Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.
Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica.
Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona može biti tako sretna, tako ludo voljena.
Mnogi nisu razumjeli šta je ona vidjela u njemu, zašto baš on pored toliko drugih, "boljih" od njega.
Ona se samo smješkala i odlučno odgovarala da joj on daje ono što je oduvijek sanjala.
Samo on i niko drugi.
Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili sretniji.
Ni njegova, a ni njena okolina to nije shvaćala.
Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok,
kako prave grešku zbog koje će oboje na kraju kajati.
Jednostavno, nisu jedno za drugo.
No, ona nije htjela da čuje ništa.
Borila se protiv tih predrasuda,
nije željela da joj niko kvari tu sreću koju je nakon tolikih godina napokon našla.
Bila je uvjerena da ćee to trajati do kraja života.
Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima,
nečemu što niko drugi nije razumio.
Satima razgovarati, a da ne postanu umorni od "filozofiranja".
I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo "voliš li me?"
I odgovor: "pa znaš..."
"Ne, ne znam. Reci."
I onda promjene temu.
Nekako su oboje u dubini duše bili djeca.
I koliko god su željeli da riječima pokazu osjećaje, nije im uspjevalo.
Tek ponekad, dok su u tami noći, kad im se lica ne vide, šapne jedno od njih:
"Volim te. Jako. Previše"
Tišina. Oboje slušaju odzvuk tih riječi.
Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uživali su svakim danom sve više jedno u drugom.
Planirali su zajedničku budućnost. On je često govorio o djeci. Djeca su život. Kruna ljubavi.
I budućnost. Želio je da ima bar troje. Ona se na to smješkala i zamisljala kako bi to bilo.
Te male slatke bebice, sa predivnim očima njihovog oca.
Jednog dana su se dogovorili da idu u kino.
Ona se spremala i radovala susretu s njim.
I odjednom joj se zacrnilo pred očima.
Probudila se na podu spavaće sobe.
Nije joj bilo jasno šta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti.
Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla.
Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze.
Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci.
Ali, kako to da mu objasni?
Zbog čega odjednom ne želi da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu?
Nije željela da ga uznemirava, da se brine bez razloga.
To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana.
Sama sebe je uvjeravala da nije ništa strašno.
Skupila je svu snagu što je imala, obukla se i tad je došao on.
"Izgledas nekako čudno. Blijeda si." rekao je odmah s vrata.
"Hvala na komplimentu. Imaš odličan fazon" namigla je ona i prebacila sve na šalu.
"Osjećam se izvrsno. Radujem se našem izlasku."
U sebi je pomislila da više sebe uvjerava u to.
I da se nada da će moći izdrzati tu večer, a da on ništa ne primjeti.
Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati.
Navečer, kad se vratila kuci, jedva je dočekala da legne u krevet.
On je predložio da uđe i popiju jos nešto skupa.
Prvi put odkad je znala za njega poželjela je da ide kući, da je ostavi samu.
Odlucila je da ide doktoru. Više nije išlo tako.
Željela je da sazna šta joj se to događa, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava.
Trudila se da se sve to tajno obavi, da on ništa ne primjeti.
Ali, on ju je poznavao bolje nego što je mislila.
Već nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati.
Jednostavno, stiže za pola sata kod nje, mora je vidjeti.
Ona nije slutila o čemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nešto.
"O kome se radi?" upitao je skoro sa vrata.
"Ne znam o čemu govoris" odgovori mu ona iznenađeno.
"Već danima ne želiš da izađeš sa mnom.
Stalno si kući, kazes nemaš vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu.
Jesi upoznala nekog novog ili ga ja već poznajem?"
Njeni obrazi se zarumeniše od ljutnje.
Šta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.
"Nisi u pravu. Boli me što tako razmišljaš.
Mislila sam da me poznaješ i da mi vjeruješ. Očito sam pogriješila" odogovorila mu je ljutito.
U očima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao.
Bio je uvjeren da mu nešto krije, i da to ima veze s nekim mušarcem.
"Da, poznajem te i očekivao sam da ces biti iskrena prema meni.
Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot uđe neka druga osoba.
Zašto mi to činiš?"
"Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odeš prije nego što se kaže nešto zbog čega ćemo se oboje kajati."
"Za to je već kasno. Kajem se što sam ti toliko vjerovao.
Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno šta se dešava." umorno se okrenuo i pošao da iziđe.
"Žao mi je, ne mogu. Želim samo da znaš da te neizmjerno volim"
povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.
Dva dana su prošla, on se nije javljao. Ona nije znala šta da mu kaže, šta da učini.
Pustila je da vrijeme teče i da mu se javi kad bude znala šta joj je.
I onda je došao taj nemilosrdni dan....
Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna.
Opet je bila previše iscrepljena da bi mogla ići na posao.
"Dobro jutro. Govorim li sa ....? začula je muški glas.
"Da, ja sam. Ko je to?"
"Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vaše rezultate.
Mislim da bi bilo bolje da dođete u bolnicu da razgovaramo."
Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora.
Vidjela mu je po izrazu lica, da nešto nije u redu.
"I? O čemu se radi? Sigurno sam preumorna." počela je nesigurno
"Poštovana gospođo, nažalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogućnosti lječenja. Nemamo sve što je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.
Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor čega? Nije bila svjesna da plače.
"Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas.
Da li imate mogucnost da odete negdje vani na lječenje?"
"Doktore, o čemu se radi? Tumor gdje, kako?" nevezano je pitala.
"Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne možemo ovdje operirati.
Jednostavno, nemamo te mogućnosti. Žao mi je." tužno je odgovorio.
Bilo mu je jako teško posmatrati tu mladu osobu,
osobu koja je tek na početku svog života, a tako blizu kraja.
Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj može da dođe za sedmicu dana,
isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti šta će i kako.
"Doktore, pa nije valjda nešto loše, kad moram doći?" u momentu je bila budna.
"Mislim da je bolje da dođete ovamo i da razgovaramo.
Možete li biti za sat vremena ovdje?" upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje.
Pokušao joj je objasniti šta se trenutno događa u njenom tijelu.
Da može možda negdje da se operira, ali da je ishod i tad neizvjestan.
Ako i preživi, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slušala sa nevjericom. Onda je skočila i rekla:
"Oprostite, moram ići. Moram biti sama. Pokušati da razmišljam....."
Već je počela otvarati vrata. On joj doviknu:
"Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dođete.
Moram znati šta ste odlucili. Zelim Vam pomoći."
Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otišla.
Šetala je bez cilja po gradu, pokušavala da shvati šta se desilo.
Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da učini.
I onda je odlucila. Nazvat će tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoći.
Dugo se nisučculi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno će joj pomoći. I tako je i bilo.
Čuli su se i on joj je rekao da će joj organizirati sve za put u Ameriku.
Kad bude tamo, riješit će ostalo.
Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu.
Ali šta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol.
U glavi joj se vrtilo stotinu stvari, slike iz sretnih dana koje su joj prolazile pred očima.
Sjetila se njegove želje za velikom porodicom.
Znala je da je neizvjesno da će ona ikad moći da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila šta ce učiniti.
Digla je slušalicu i okrenula njegov broj.
Nije bila spremna na to da će se on odmah javiti.
"Zdravo, ja sam. (počela je nesigurno.)
Moram ti nesto reći.
I mislim da je bolje da ti to odmah kažem.
Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nešto krijem od tebe. (nije znala kako da nastavi.)
On je samo šutio i čekao da ona kaže šta ima.
Razmišljala sam ovih dana i shvatila da sam još mlada da se tako ozbiljno vežem.
Jednostavno, vidjela sam da želim još da živim, da putujem, da upoznam druge ljude i da užvam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se više ne vidimo.
Žao mi je prošaputala je na kraju i prije nego što je on uspio nešto reći spustila je slušalicu.
Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao.
Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je čitava vječnost prošla prije nego što je utihnuo.
Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima.
Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati.
Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze.
Poželjela je da umre, da je više nema.
Osjećala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo.
Ali, znala je da je tako bolje. Ne želi da on pati i tuguje za njom.
Mislila je da će je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu,
kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi.
Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje.
A suze nisu prestajale ići niz lice.
Dok je čekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuće.
Jednostavno, plašila se tog susreta s njim. Plašila se da će pokleknuti,
da neće moći podnijeti taj optužujući pogled iz njegovih očiju.
On je uporno pokušavao da je dobije, i na kraju odustao.
Njeni roditelji mu nisu smjeli ništa reći.
Bojeći se toga da će tako rano izgubiti svoju mladu kćerku nisu željeli ni jednu želju da joj odbiju.
Napokon je došao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogoršavalo.
To malo lijekova što je mogla nabaviti u gradu više joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koračala kroz grad.
Cijelo vrijeme se pitala da li će joj se pruziti ta šansa da jos jednom prođe tim prelijepim gradom.
Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.
Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafića ugledala ga je kroz prozor.
Pričao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produžila dalje.
Roditelji su je ispratili na aerodrom.
Majka je neutješno plakala, ocu su oči su bile pune suza i nije mogao ni riječ progovoriti.
Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to možda zadnji put da je vide.
Molim vas ne plačite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri doktori.
Pokušavala je da ih utješi i osjecala da je snaga sve više izdaje.
Bojala se da će se srušiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.
"Mama, ako neko bude pitao za mene.. (počela je i nije znala kako da nastavi.)
"Molim te, ne govori mu ništa. Reci da sam na odmoru, da želim malo da vidim svijet. Molim te."
Nije izdržala, počela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe.
Vidjela je koliko je teško roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo šutio,
nije mogao ni riječi da progovori.
Onda, kao spas u zadnji momenat čula je zadnji poziv za svoj avion. Više nije bilo povratka.
Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prošaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.
"Milo moje dijete čuvaj se molim te. I ako Bog da, vratit ćeš se ti nama živa i zdrava nazad.
(glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao više, okrenuo se skršenih ramena i plakao.)
"Volim vas. (rekla je jos jednom, okrenula se i otišla.)
U avionu joj je bilo jako loše. Rekla je jednoj curi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.
"Nije ništa strašno, ne brinite. (pokusala se osmijehnuti.)
Pitala se šta bi se desilo da joj pozlije, još gore, šta da umre tu? huh.
Ne, ja želim da živim. Vrijedi se boriti. Ko zna, možda, ako ozdravim, možda me primi nazad, možda shvati. Nije osjetila da joj suze idu niz lice.
Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu.
Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji.
Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obećavali ništa dobro. Ali ipak, mala nada je postojala.
Za nepunu sedmicu dana su je operirali. Nije se probudila poslije operacije.
Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li će se ikada više probuditi.
Njen stric i strina su je svakodnevno posjećivali. Pričali su s njom i nadali se da ih čuje.
Ali, ništa se nije dešavalo.
Prolazile su sedmice, a ona se nije budila.
Troškovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati.
Ali, na isključenje tih mašina što su je držali na životu još nije pomišljao. Nije to mogao učiniti. Organizirao je da njeni roditelji dođu na mjesec dana tamo,
da bi je posjetili i da zajedno odluče kako i šta dalje.
Majka i otac su po čitav dan bili kod nje i pričali s njom. Puštali njenu omiljenu muziku.
Ali, nikakvih promjena nije bilo.
Doktor im je rekao da su šanse da se probudi i živi normalno spale na minimalu. Šta da rade?
Kako da odluče? Nisu mogli pustiti da se mašine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo.
I onda, nakon 7 nedjelja čekanja i nadanja desilo se čudo! Probudila se. Uzas!!!!
Nije se ničeg sjećala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko!
Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kćerka im se vratila.
Počeo je najteži dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kući.
Ona je morala ostati još minimalno pola godine. Osjećala se užasno.
Ta nepoznata lica oko nje su je gušila.
Nije znala kako da probudi svoja osjećanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav.
Bila je kao malo dijete. Ništa nije znala.
Išla je na razne terapije. Polako je počinjala da govori.
Na početku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je.
A sjećanje na sve što se desilo prije operacije visš nije bilo tu.
Nakon godinu dana užasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je.
Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve više.
Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao da nađe posao.
Odlučili su da ostane još tu, dok ne bude skroz "stara". Njeni roditelji su opet došli.
Donijeli su joj mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoći da počme da se sjeća.
Ali, ni to nije pomagalo.
Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu,
primjetila je da je na vecini slika sretna i nasmijana u drustvu jednog prelijepog muškarca.
"Ko je ovo?" upitala je svoju mamu. Ova ju je tužno pogledala i rekla:
"To je tvoj bivši momak. Jako ste se voljeli."
"Bivši? Zašto? Šta se desilo?"
Onda joj je njena mama ispričala šta se desavalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije.
Bila je jako tužna, ali nije ništa osjećala prema njemu.
Čisto iz radoznalosti je upitala da li znaju šta se s njim desilo.
"Dolazio je kod nas par puta. Tražio je tvoju adresu, broj telefona, bilo šta.
Ti si nam naredila da mu ne smijemo ništa reći. Nisi željela da pati zbog tebe.
Mislila si, ako se naljuti i misli ružno o tebi, da će te brze zaboraviti i poći svojim putem."
"I? Jesam li bila u pravu?"
"Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku.
Oženio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo." tužno joj je odgovorila mama.
Mrzila je sebe. Zašto se ničega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjećaje,
koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti.
Ipak, na neki način je osjetila bol zbog te ljubavi i svega što se desilo.
Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se više nije pojavio. Pričala je normalno. Ali je još uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muškarca. Odlučila je da se prvi put od operacije vrati kuci. Makar na kratko.
I dođe napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad neće desiti. Šetala je prelijepim gradom.
Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju prošlost.
Nadala se da će ovdje naći odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrtila po glavi.
Duboko je udisala prelijepi miris proljeća. Jedinstven. Tako je osjećala,
ali se nimalo nije sjećala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila "ona".
I dok je šetala s mamom i ona joj objašnjavala gdje su, čula je da neko zove njeno ime.
Iznenađeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muškarca
kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana.
Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brže kuca. Ništa joj nije bilo jasno. I
tad je shvatila da je taj muškarac zovnuo tu malu slatku curicu, a ne nju.
Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplašeni, iznenađeni pogled u očima.
"Mama, poznaješ li ovog muškarca?" upitala je.
"Da..." promucala je ona i nastavila "zar se ne sjećaš fotografija iz tvog albuma?
To je tvoj bivši momak."
Znala je da ne smije kvariti njegovu sreću. Ona je bila prošlost. Ali, da li je zaista tako?
Zašto je svojoj kćerki dao baš njeno ime?
Upalila je radio i sjela za stol. To što je osjećala se ne može opisati riječima. Na radiju je začula pjesmu:
Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja nježnost meni znači sve
Ona vodi kad je najteže
Sjećanja i snove moram sačuvati,
Ja znam još te želim ali to ne znaš ti
Ova priča će se pamtiti
Probudit ćemo šapat vječnosti
Vjetrovi života su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili
I još uvijek živim za najljepši dan
Opet te ljubim, osjećam, kao nekada
I još uvijek živim za najljepši san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja...
Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najčešće su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne.
Jasno joj je bilo, zbog čega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muškarca.
Iako joj je sjećanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena
i samo cekala momenat da ponovo izbije na površinu.
I sad kad joj se to desilo nije znala šta da učini.
Najbolje je da opet ode. Ne može ostati u tom gradu gdje će ga stalno sretati.
Mora ga pokušati preboljeti, početi novi život, tražiti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguće. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbriše, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguće. Otić će iz ovog grada. Ponijet će uspomene i ljubav prema njemu.
Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da učini sve moguce da ga ne povrijedi.
Znala je da on ne misli tako o njoj. U želji da ga zaštiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora živjeti s tim.
Nije primjetila kako vrijeme odmiče. Već se počelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplašeno je ustala, nije nikog očekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna.
Da li je to on?
Polako je krenula prema vratima i provirila kroz špijunku.
Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu.
"Ko je?" upitala je.
"Ja sam, Suzana. Otvori vrata već jednom!" začula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.
Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.
"Suzana! Kako mi je drago da te vidim!" uzviknula je.
"Ah da?" ironično je rekla Suzana. U očima joj je vidjela radost da je vidi.
"Tu tvoju dragost pokazuješ na vrlo neobičan način. Mogu li ući?"
"Naravno, oprosti" sklonila se i pustila je da uđe.
"Vjerovatno imaš milijun pitanja za mene."
"Hahaha dobra si. Milijun pitanja....
Za početak bih ti postavila samo jedno:
Kako si mogla nestati bez riječi i ovolike godine se ne javljati?" prijekorno je upitala.
"To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znaš da sam opet tu?"
"Rekao mi je neko kome si srce slomila." značajno ju je pogledala. "Kako si to mogla učiniti?"
Suzana, nekad se u životu dese nepredvidljive stvari.
Ako imaš vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispričam."
Sjele su, i ona je počela svoju priču.
Suzani su se na licu ocrtavali svi osjećaji dok je slušala šta je njena najbolja prijateljica doživjela.
Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu.
Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prošaputala:
"Tako mi je žao. Zašto mi nisi ništa rekla? Zašto mi tvoji roditelji nisu ni jednu riječ o tome rekli?
Išla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pričali da si na putu, da se provodiš....
Nemaš pojma kako sam bila ljuta, razočarana.
I danas sam došla samo da ti kažem da nisi nikakav čovjek, da si me neizmjerno razočala.
Oprosti mi što sam tako mislila o tebi."
"Ne moras se ništa izvinjavati. Razumijem te." odgovorila je s osmjehom. "Tako je dobro što si tu.
Nisam ni znala koliko mi nedostaješ."
"I? Kako se sad osjećaš? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nešto drugo?"
"Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se neće ponoviti.
Ne bih imala snage više."
Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu."
"Ne znam Suzana. Tek sam došla i odmah sam srela njega. Još uvijek ga volim.
Toliko, da mi ta ljubav stvara fizičku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa ženom.
Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!" oči joj se opet napuniše suzama.
"Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je užasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi.
A ja mu nisam ništa znala reći. I onda je upoznao nju.
Mislim da je oženio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio očajnicki pokušaj.
Ali, ima tu još nešto što sigurno ne znaš."
"O čemu se radi?"
"Ja ga naravno ne srećem više često kao prije.
I ovo što ću ti reći nisam čula od njega, prema tome ne garantiram da je tako.
Ali čujem da nije sretan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona priča da mu je u životu druga,
da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga još uvijek u njegovom srcu.
" pažljivo je izgovorila ne ispuštajuci je iz vida.
"Oh ne! Tako mi je žao! To je još veći razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kćerkicu. Prelijepa je.
Ne želim da to dijete pati zbog mene."
"Ne znam šta da ti odgovorim. To moraš odlučiti sama. Da li ćeš pričati s njim?
Da li ćeš mu reći zbog čega si tako iznenada nestala?"
"Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokušati da zavoli svoju zenu.
A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska."
"Ja moram ići sad. Dogovorila sam se s nekima da iziđemo veceras.
Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!"
Nasmijesila se Suzani i rekla:" Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspoloženju da ludujem s vama večeras. Drugi put, ok?"
"Nema problema. Doći ću sutra do tebe opet.
Ne, bolje, hajde da se nađemo u našem starom kafiću na kafi! Oko pola 1, važi?"
"Dobro, doci cu. Obećavam."
Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otišla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.
Sa Suzanom se fantasticno provodila.
Uživala je u njenom drustvu i s osmjehom pozdravljala staro društvo koje se iznenađeno raspitivalo gdje je tako naglo nestala i zašto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogucnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anekdoti što joj je Suzana ispričala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.
"Moram na brzinu u wc." reče Suzana i ustade
Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana ježzeljela da taj njihov prvi susret prođe bez nekih svjedoka u blizini.
Nesigurno je pogledala u njega.
"Zdravo" rekao je
"Zdravo" odgovori ona.
Nije znala kako da nastavi, šta da kaze. I on je šutio.
Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.
"Mogu li sjesti kod tebe?" upitao je i stavio ruku na stolicu.
"Da, naravno. Oprosti."
"Kad si se vratila?" upitao je.
"Jučer. Još se uopće nisam navikla da sam tu."
"Lijepo je vidjeti te opet."
Ona se samo nasmiješila.
Nije znala šta da odgovori na ovo.
Onda se sjetila njegove prelijepe curice.
"Kćerkica ti je prekrasna." nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.
"Da, predivna je. Oduvijek samžzelio da ti budeš mama moje djece." tužno je rekao.
"Molim te, ne govori o tome. To je prošlost."
"Reci mi samo jedno. Zašto si tako naglo nestala? Šta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakše,
kad bih to mogao razumjeti."
"U životu se dese takve stvari. Nešto nenadano, neočekivano. Morala sam.
I o tome ne treba više pričati. Što je bilo, bilo je.
"Oči su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.
"Ne! Mi moramo o tome pričati. Ja moram napokon znati šta se desilo!
Ne mogu više živjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nešto krijes!" iz njega je sva tuga izišla na vidjelo.
Nije mogao drugacije, jako je zagrlio. U tom momentu je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Željela je da to ostane vjecno tako. Ali onda je opet razum izbio na površinu.
Nježno ga je gurnula od sebe.
"Ne cini to, molim te. Moraš dalje živjeti svoj život. Mi smo prošlost." borila se sama protiv sebe.
"Ali, ti me još voliš! Vidim to na tebi. Pričaj sa mnom."
"Ne, tu se nema više šta reći. Oprosti, moram ići." Ustala je i uzela svoju torbu.
U tom momentu se pojavila Suzana.
"Ja idem. Vidimo se." Rekla je u prolazu i napustila kafić. Uputila se svojoj kući.
Usput je razmisljala o toj užasnoj nesreći koja se desila i njoj i njemu.
Bila je beskrajno tuzna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to učinila.
Dan je prošao jako brzo. Nije ni primjetila da se već smrklo.
A roditeljima je rekla, da će ih posjetiti danas! Nije željela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi.
"Šta mogu, idem k njima." Pomislila je u sebi i počela se oblačiti.
Prošlo je par dana.Ona je posjećivala svoje roditelje, rodbinu i uživala u društvu svojih prijatelja.
Njega više nije sretala.
Dosta je vremena provela u razmišljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj neće biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjećala.
A bila je najvise tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da budućnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogućnosti, nego otići i pustiti ga da živi svoj život.
Dan prije nego što će otputovati nazad za Ameriku je došla Suzana da se oproste.
Pokusavala se šaliti s njom, ali bilo im je obadvjema teško da se opet rastanu.
To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prošle u njenoj borbi za zivot.
"Da li ćeš se još s nekim pozdraviti?" značajno ju je upitala Suzana.
"Osim mojih roditelja, već sam se pozdravila sa svima." odgovorila je ona, ignorirajući Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije.
"Dobro ti znas šta ja mislim.
Zato mi odgovori:
Mislis li opet nestati kao prošli put, ili ćeš mu barem poželjeti sve najbolje prije nego što odeš?"
"Ne. Nećemo se više vidjeti. Bar ne planirano. Ne želim to." Odlučno je odgovorila.
"Žao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ići. Obećaj mi da ćeš mi se javiti kad odeš tamo. Nemoj opet da nestaneš." Jako ju je zagrlila.
"Naravno. Obecavam. Ti si i uvijek ces biti moja najbolja prijateljica."
Suzana je izišla a ona se vratila da završi još zadnje pripreme za put.
Posmatrala je sitnice po kući koje su joj bile jako drage i odlučivala šta će ponijeti sa sobom.
Ovaj put je išla sa znanjem da će tamo ostati, da će tamo graditi svoju budućnost.
Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.
Već je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prišla je i bez razmišljanja otvorila.
Pred vratima je bio on. Iznenađeno je gledala u njega i nije znala kako da reagira.
"Zdravo." Rekao je. "Čuo sam da sutra odlaziš."
"Da." Samo je odgovorila.
"Mogu li ući, ili ćemo pričati ovako na vratima?"
"Zašto?"
"Šta zašto?" pravio se da je ne razumije.
"Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam više šta da ti kazem."
"Ali ja tebi. Želim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ćeš mi to dopustiti"
Ona se bez riječi sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greška.
Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tišinu, rekao je:
"Ovdje je sve kao prije. Osjećam se kao da sam jučer bio zadnji put kod tebe"
"Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znaš i sam jako dobro."
Sjela je i čekala da on kaze šta želi. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neprijatno i to je vidio.
"Nije valjda da se plašiš? Neću ti ništa." Pokušao je da se našali.
"Ne plašim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene.
Još uvijek mi nisi rekao šta želiš." Mislila je ako bude neljubazna da će on brze otići.
"Šta želim?. Želim da mi napokon kažeš istinu.
Želim da se ove godine izbrišu, da smo opet ono što smo nekad bili.
Da se ovo sve nije nikad desilo. To želim!"
"Dobro znaš da je to nemoguće. Zašto otežavaš ovu situaciju? Zašto ne odeš svojoj kuci,
ženi koja te čeka i tvojoj prelijepoj kćerkici? Zašto si došao ovamo? Znaš da to nisi trebao učiniti!"
"Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim više nego što sam ikoga volio. I znam da ti još uvijek voliš mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otišla.
Da se ne prestajem pitati šta se desilo, zbog čega si nestala." Oči su mu se napunile suzama.
Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugačije, zagrlila ga je i zaboravila na sve što je do tad bilo. Željela je da ga utješi, da ne gleda tu bol u njegovim očima. Nježno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlio je i ljubio da da je od tih osjećaja počela drhtati. Nije mogla da misli, osjećala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga toliko voli i da sve ostalo nije bitno.
Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o čemu razmisljala, samo da je on sad tu i da je drži u naručju.
Bilo im je krasno. Nezaboravno.
Oko ponoći su ležali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlučila je da mu kaže istinu.
Da mu kaže da ga nikad nije željela povrijediti. Da ga voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti.
On je s nevjericom slusao priču o proteklih par godina. Nije ni primjćcivao kako je jako grli,
kao da želi da je zaštiti od svog bola kroz koji je prošla. Plakao je s njom.
"Oh Bože. Zašto mi to nisi rekla? Zašto si željela da kroz sve prođes sama.
A ja budala, proklinjao sam te zbog toga što si mi ucinila, dok si se ti u to vrijeme borila da preživiš!
Oh Boze....."
Smiri se, molim te." i ona je plakala. "Nisi mogao ništa izmjeniti.
Nisam znala da li cu preživjeti i željela sam da me zaboraviš da ne bi patio za mnom."
"Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokušavao da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino što me je svaki dan mučilo je zašto si to učinila.
Zašto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?"
"Oni nisu smjeli, obećali su mi da neće reći. A Suzana nije znala.
Nisam joj ništa rekla bas zbog toga jer sam se plašila da će ti na kraju popustiti i ispričati sve.
A to nisam željela."
I šta sad? upitala se u sebi. Ne može ga rastaviti od te kćerkice.
Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove žene i djeteta.
"Pocet ćemo iz početka. Sve ce biti dobro. Ja cu razgovarati s ženom, sve ću srediti."
"Ne! Ne čini to još. Moramo razmisliti." pokušala je da ga ubijedi.
"Tu se nema šta razmišljati. Ja pripadam tebi i ti pripadaš meni."
Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtežom odlukom u svom životu
Da. Tu noć ga je uspjela nagovoriti da se vrati kući, i da ženi još ništa ne govori.
Predložila mu je da dođe sutra i da još jednom razgovaraju o tome.
Čim je on izišao iz stana, počela je pakovati svoje stvari.
Sreća da on nije znao, da njen avion polijeće tako rano ujutro.
Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je već u 6 sati izisla iz stana. Roditelji su je odpratili na aerodrom. I njima je još jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je.
Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazlozila je.
I tako je, teška srca sjela u avion i odletjela negdje daleko.
Prolazilo je vrijeme. U Bosni je počeo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom.
Odmah na početku rata, njeni roditelji su napustili grad i došli k njoj.
Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska također otisao iz grada.
Sa svojom ženom i kćerkom.
Ona je pokušavala da ga zaboravi. Na momente joj se činilo da joj se to i desilo.
Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlučila da se uda.
Neposredno poslije toga postala je i sama majka.
Ali još za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muž drag,
ali da svog momka iz mladosti još nije zaboravila.
Sedam godina nakon njihovog zadnjeg viđenja našla je kartu u pošti.
Pisalo je samo: "Još uvijek te volim." I ništa više! Ali, nešto drugo nije ni bilo potrebno.
Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala više ništa.
Par dana kasnije zazvonio je telefon.
Javila se i čula kako s druge strane žice jedan tako poznat i drag glas reče:
"Kako je dobro čuti tvoj glas"
Tišina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice.
"Da li si još tu?" upitao je.
"Da." prošaputala je. "Kako si me našao?"
"Suzana.Sreo sam je na moru, pričali smo dugo i onda sam je uvjerio da mi da tvoju adresu.
Rekao sam joj, ako zna šta je ljubav, ako si joj ikad ista značila, dat će mi je. I to je učinila."
Nije znala šta da odgovori na to. On je nastavio:
"Jesi li svjesna kroz šta sam prolazio? Tražio sam te preko prijatelja i poznanika,
čak sam i internacionalni crveni krst molio za pomoć. Ni internet mi nije pomogao.
Ona i dalje nije mogla riječi izustiti. Onda je upitala:
"Kako si? Gdje si sad?"
Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina....A opet tako blizu....
"Kako ti je zena?
"Mi smo neposredno poslije tebe napustili Banjaluku. Otišli smo za Hrvatsku.
I par mjeseci poslije toga se razveli.
Nadao sam se, da ću te naći, ali to mi do sad nije uspjelo.
Sve što sam ikad u životu želio je, da budemo skupa."
"To je nemoguce. Za to je kasno." prozborila je.
Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne više.
Ispričala mu je ono što je i sam znao.
Da se udala, da je majka i da ni pokoju cjenu ne može da sve to izbriše i bude s njim.
Bez obzira koliko bi ih to oboje usrećilo.
Bilo bi previše ljudi koji bi zbog njihove sreće patili.
Na kraju mu je rekla:
"Nemas pojma šta mi znači što sam ti čula glas.
Užasno me boli što više nikad nećemo biti skupa. I nikada se nećemo vidjeti. Uvijek ću te voljeti,
ali to je sve što ti mogu dati. Mene, moje tijelo, više ne mozes imati.
Ali imaš nešto što niko drugi prije i poslije tebe nije imao: moju ljubav."
Ne čekajuci njegov odgovor spustila je slušalicu. Od tada je prošlo par godina. Nisu se više čuli.
Nije je više kontaktirao. Ali uvijek kad čuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice.
I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu poručuje: TEBI LJUBAVI
Dal pomisliš na mene
Kad hladna kiša pada
Ma gdje mi živiš sada
Dal noćas imaš sna
Razdvojio nas život
Na dvije strane svijeta
Od vječitoga ljeta
Do hladnog sjevera
Al isto nam je nebo
Što noćas snama plače
Isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama
Jer ljubav kao naša
Je ljubav vječita
Dal pomisliš na mene
Kad nekog drugog ljubiš
Dal moje ime skvisne sa tvojih usana
Razdvojio nas život
I neznam gdje si sada
Al nema noći,dana da ne mislim na nas
Al isto nam je nebo
Sto noćas s nama plače
I isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama jer ljubav kao naša je ljubav vječita.
Sest zivotnih istina:
1) Ne mozes dotaknuti sve svoje zube sa svojim
jezikom.
2) Svi idioti nakon citanja prve istine to i pokusaju
3) Prva istina je laz.
4) Sad se smijes jer si shvatila da si idiot.
5) Uskoro ces ovo poslati sljedecem idiotu.
6) Jos uvijek je smijesak na tvom licu jer znas da
ces od nekog napraviti idiota
1) Ne mozes dotaknuti sve svoje zube sa svojim
jezikom.
2) Svi idioti nakon citanja prve istine to i pokusaju
3) Prva istina je laz.
4) Sad se smijes jer si shvatila da si idiot.
5) Uskoro ces ovo poslati sljedecem idiotu.
6) Jos uvijek je smijesak na tvom licu jer znas da
ces od nekog napraviti idiota
______######___________________________
____##########*________________________ __*##############______________________ __################_____________________ _##################_________**##*______ __##################_____*##########___ __##################___*#############__ ___#################*_###############*_ ____#################################*_ ______###############################__ _______#############################=__ ________=##########################____ __________########################_____ ___________*####################=______ ____________*##################________ _____________*###############__________ _______________#############___________ ________________##########_____________ ________________=#######*______________ _________________######________________ __________________####_________________ __________________###__________________
__________________##___________________
__________________#____________________
____##########*________________________ __*##############______________________ __################_____________________ _##################_________**##*______ __##################_____*##########___ __##################___*#############__ ___#################*_###############*_ ____#################################*_ ______###############################__ _______#############################=__ ________=##########################____ __________########################_____ ___________*####################=______ ____________*##################________ _____________*###############__________ _______________#############___________ ________________##########_____________ ________________=#######*______________ _________________######________________ __________________####_________________ __________________###__________________
__________________##___________________
__________________#____________________
MALO PJESMICA
.-..- .
`•.•´
● / Srce veliko kao svemir.
/▌
/ \
*lazu oći moje da nisu tvoje*
*kad ti se ne smijesim znam da tada grijesim*
*ako nekog volis iskreno ga voli nemoj da ga varas zapamti to bolŁi*
*zadnjim snagama stojim tu pred tobom dusu razdiru mi bure nemira*
*sta me pitas kako je kad te vidim dobro je*
*al srecom bar ja znam da greske oprastam*
*al vrlo dobro znas slaba sam na tebe*
*bolje izgubiti ponos radi ljubavi nego ljubav radi ponosa*
*nemoj cekati pravi trenutak stvori ga*
*za ljubav ne treba puno samo dvoje ljudi koji se vole*
♥ .always smile,no matter how broken you are.♥
✯...teško je voljeti nekoga ko nije tvoj, teško
je reći "PRIJATELJU", a misliti "NAJDRAŽI MOJ"...✯ nikad se nemoj
smijati onome ko zbog ljubavi gubi ponos, već onome ko zbog ponosa
izgubi ljubav, jer nije isto kada se čovjek nalazi u pustinji i kada je
pustinja u čovjeku...✯
..laješ o meni,ma nema veze..I PAS LAJE KAD NEKOG NEPOZNAJEEEE?!!! :D
٠•●☻ OtKAd wAS ZNAn JA wiRUjen U AnđELe ˙•٠•●☻
♥ Ja bi samo da se pojaviš, samo priđeš, samo zagrliš ♥
Moj život-Moja stvar! :)
Neke slike vremenom izblijede
Možda neke uspomene manje vrijede
Ali nije istina da prijateljstvo vremenom prestaje
Koga voliš zauvijek u srcu ostaje..
♥ ♥ ♥ ♥
♥ (●̮̮̃•̃) (●̮̮̮̮̃̃•̃̃) ♥
♥ /█\ ♥/█\ ♥
•○• ne znaju
oni što nisu sami..kako samoća zna da boli..kako tišina jezivo
vrišti...kada se gubi ono što se voli•○• •
Hvala ti što si me naučio da se sa bolom nosim. Hvala ti što si mi pokazao kako da se grijehom ponosim. Hvala ti što si me naučio da u laži verujem, hvala ti što si mi pokazao kako da osećanjima trgujem. Hvala ti što ni Zbogom nisi htio reći, hvala ti što će mi jos dugo iz očiju krv teći. Hvala ti za neprospavane i proplakane noći, hvala ti za suze i bes u samoći. Hvala ti što sada znam kako suze najlakše mogu poteći, hvala ti za sve, jer ćeš ti meni sutra hvala za iste stvari reći…
... Sebi dozvoli SVE samo jedno NE
da te IMA ko te NE ZASLUZHUJE..!
ako je grijeh to što volim te ♥
neka mi onda to nikada ne oproste ♥
♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥
Dovoljno je jedan tren da nekoga zavoliš
a premalo je cijeli život da tu osobu zaboraviš...
♥ ♥ ♥
Živi i ljubi i ne pitaj
kakav će ti život biti
i nemoj misliti da češ ljubit
ia da nečeš suze liti
Jer znaj:
JEDNOM SE LJUBI
JEDNOM SE DIŠE
JEDNOM SE ŽIVI
JEDNOM I NIKAD VIŠE!!
Ona je molila.
On je odbijo.
Ona je plakala.
On se smijao.
Ona je cekala.
On nije dosao.
Ona je otisla
A on tek tada shvatio koliko je volio.
Ne krivi sebe,ne krivi druge, jer shvatit ces jednom, zivot je pun,SRECE, BOLA I TUGE...
~*~Voljet cu ga dok sam ziva zbog rastanka ja sam kriva Svako ko voli zna kako boli i koliko je tesko ljubav naci samo ko pati moze da shvati sta u zivotu ljubav znaci~*~
:::Ne pati za ljudima iz prošlosti:::
:::postoji razlog zašto ti nisu sadašnjost:::
**..sto bilo je,sad proslost je..samo uspomene su ostale,dala bi sve da vratis se,al mozda bolje ovako je..**
`•.•´
● / Srce veliko kao svemir.
/▌
/ \
*lazu oći moje da nisu tvoje*
*kad ti se ne smijesim znam da tada grijesim*
*ako nekog volis iskreno ga voli nemoj da ga varas zapamti to bolŁi*
*zadnjim snagama stojim tu pred tobom dusu razdiru mi bure nemira*
*sta me pitas kako je kad te vidim dobro je*
*al srecom bar ja znam da greske oprastam*
*al vrlo dobro znas slaba sam na tebe*
*bolje izgubiti ponos radi ljubavi nego ljubav radi ponosa*
*nemoj cekati pravi trenutak stvori ga*
*za ljubav ne treba puno samo dvoje ljudi koji se vole*
♥ .always smile,no matter how broken you are.♥
✯...teško je voljeti nekoga ko nije tvoj, teško
je reći "PRIJATELJU", a misliti "NAJDRAŽI MOJ"...✯ nikad se nemoj
smijati onome ko zbog ljubavi gubi ponos, već onome ko zbog ponosa
izgubi ljubav, jer nije isto kada se čovjek nalazi u pustinji i kada je
pustinja u čovjeku...✯
..laješ o meni,ma nema veze..I PAS LAJE KAD NEKOG NEPOZNAJEEEE?!!! :D
٠•●☻ OtKAd wAS ZNAn JA wiRUjen U AnđELe ˙•٠•●☻
♥ Ja bi samo da se pojaviš, samo priđeš, samo zagrliš ♥
Moj život-Moja stvar! :)
Neke slike vremenom izblijede
Možda neke uspomene manje vrijede
Ali nije istina da prijateljstvo vremenom prestaje
Koga voliš zauvijek u srcu ostaje..
♥ ♥ ♥ ♥
♥ (●̮̮̃•̃) (●̮̮̮̮̃̃•̃̃) ♥
♥ /█\ ♥/█\ ♥
•○• ne znaju
oni što nisu sami..kako samoća zna da boli..kako tišina jezivo
vrišti...kada se gubi ono što se voli•○• •
Hvala ti što si me naučio da se sa bolom nosim. Hvala ti što si mi pokazao kako da se grijehom ponosim. Hvala ti što si me naučio da u laži verujem, hvala ti što si mi pokazao kako da osećanjima trgujem. Hvala ti što ni Zbogom nisi htio reći, hvala ti što će mi jos dugo iz očiju krv teći. Hvala ti za neprospavane i proplakane noći, hvala ti za suze i bes u samoći. Hvala ti što sada znam kako suze najlakše mogu poteći, hvala ti za sve, jer ćeš ti meni sutra hvala za iste stvari reći…
... Sebi dozvoli SVE samo jedno NE
da te IMA ko te NE ZASLUZHUJE..!
ako je grijeh to što volim te ♥
neka mi onda to nikada ne oproste ♥
♥ ♥ ♥ ♥ ♥ ♥
Dovoljno je jedan tren da nekoga zavoliš
a premalo je cijeli život da tu osobu zaboraviš...
♥ ♥ ♥
Živi i ljubi i ne pitaj
kakav će ti život biti
i nemoj misliti da češ ljubit
ia da nečeš suze liti
Jer znaj:
JEDNOM SE LJUBI
JEDNOM SE DIŠE
JEDNOM SE ŽIVI
JEDNOM I NIKAD VIŠE!!
Ona je molila.
On je odbijo.
Ona je plakala.
On se smijao.
Ona je cekala.
On nije dosao.
Ona je otisla
A on tek tada shvatio koliko je volio.
Ne krivi sebe,ne krivi druge, jer shvatit ces jednom, zivot je pun,SRECE, BOLA I TUGE...
~*~Voljet cu ga dok sam ziva zbog rastanka ja sam kriva Svako ko voli zna kako boli i koliko je tesko ljubav naci samo ko pati moze da shvati sta u zivotu ljubav znaci~*~
:::Ne pati za ljudima iz prošlosti:::
:::postoji razlog zašto ti nisu sadašnjost:::
**..sto bilo je,sad proslost je..samo uspomene su ostale,dala bi sve da vratis se,al mozda bolje ovako je..**
četvrtak, 8. srpnja 2010.
* LJUBAV ILI...
DLANOVI TI SE ZNOJE, SRCE UBRZANO LUPA, A GLAS TI ZASTAJE U GRLU?
To nije ljubav, to je zaljubljivanje.
NE MOŽEŠ SKINUTI POGLED ILI RUKE S NJEGA?
To nije ljubav, to je požuda.
PONOSNA SI NA NJEGA I ŽELIŠ GA SVIMA PREDSTAVITI?
To nije ljubav, to je sreća.
ŽELIŠ GA, JER ZNAŠ DA JE ON PORED TEBE?
To nije ljubav, to je usamljenost.
S NJIM SI JER ON TO ŽELI?
To nije ljubav, to je sažaljenje.
S NJIM SI JER TE LJUBI I DRŽI ZA RUKU?
To nije ljubav, to je nesigurnost.
SRCE TI POSKOČI ČIM GA VIDIŠ?
To nije ljubav, to je strast.
OPRAŠTAŠ MU GREŠKE JER SE BRINEŠ ZA NJEGA?
To nije ljubav, to je prijateljstvo.
SVAKI DAN MU GOVRIŠ DA JE ON JEDINA STVAR NA KOJU MISLIŠ?
To nije ljubav, to je laž.
ODREKLA BI SE NAJDRAŽIH STVARI RADI NJEGA?
To nije ljubav, to je velikodušnost.
Srce te boli i sve se u tebi lomi kada je on tužan?
DA, TO JE LJUBAV!
Privlače te drugi, ali ipak ostaješ s njim bez trunke kajanja?
DA, TO JE LJUBAV!
Prihvačaš njegove mane jer su i one dio njega?
DA, TO JE LJUBAV!
S njim si zbog te neshvatljive mješavine boli, sreće i uživanja?
DA, TO JE LJUBAV!
Dala bi život za njega?
DA, TO JE LJUBAV
To nije ljubav, to je zaljubljivanje.
NE MOŽEŠ SKINUTI POGLED ILI RUKE S NJEGA?
To nije ljubav, to je požuda.
PONOSNA SI NA NJEGA I ŽELIŠ GA SVIMA PREDSTAVITI?
To nije ljubav, to je sreća.
ŽELIŠ GA, JER ZNAŠ DA JE ON PORED TEBE?
To nije ljubav, to je usamljenost.
S NJIM SI JER ON TO ŽELI?
To nije ljubav, to je sažaljenje.
S NJIM SI JER TE LJUBI I DRŽI ZA RUKU?
To nije ljubav, to je nesigurnost.
SRCE TI POSKOČI ČIM GA VIDIŠ?
To nije ljubav, to je strast.
OPRAŠTAŠ MU GREŠKE JER SE BRINEŠ ZA NJEGA?
To nije ljubav, to je prijateljstvo.
SVAKI DAN MU GOVRIŠ DA JE ON JEDINA STVAR NA KOJU MISLIŠ?
To nije ljubav, to je laž.
ODREKLA BI SE NAJDRAŽIH STVARI RADI NJEGA?
To nije ljubav, to je velikodušnost.
Srce te boli i sve se u tebi lomi kada je on tužan?
DA, TO JE LJUBAV!
Privlače te drugi, ali ipak ostaješ s njim bez trunke kajanja?
DA, TO JE LJUBAV!
Prihvačaš njegove mane jer su i one dio njega?
DA, TO JE LJUBAV!
S njim si zbog te neshvatljive mješavine boli, sreće i uživanja?
DA, TO JE LJUBAV!
Dala bi život za njega?
DA, TO JE LJUBAV
Pretplati se na:
Postovi (Atom)